Pitanje: Čuo sam da je izraz “ajnata sukriti” invovacija i da ne postoji. Bhakti dolazi milošću Gospoda i Njegovog bhakte i temelji se na znanju i ispravnom razumevanju.
Međutim, priče u Bhakti Sandarbhi o mišu koji je umro dok je nudio ghi svetiljku božanstvima sa svojim gorućim repom i o ptici koju je ubio pas nakon što je napravila parikramu mandira – ako ih shvatimo doslovno da li bi to značilo da postoji nešto što se zove ajnata sukriti. Jesu li ove priče namenjene samo veličanju različitih angi ili su to doslovne činjenice?
Odgovor: Ove priče nisu primjeri ajnata-sukriti (pobožno delo učinjeno nenamjerno). Oni su primjeri svarupa-siddha bhakti. Šri Điva Gosvami ih navodi kako bi pokazao nezavisku prirodu bhakti. Bhakti ne zavisi ni o čemu osim o samoj bhakti. Bhakti je dovoljno moćna da pročisti osobu od svih greha ne mareći za njegov/njen status. Ali ako je osoba ispunjena ranijim uvredama, tada bhakti ne pokazuje svoju moć. Kada se uvrede uklone, moć bhakti postaje manifestirana. Zato se kaže da jedno sveto ime može osloboditi osobu (ako je osoba bez uvreda). U stvari, čak i namabhasa (što znači bhaktyabhasa) može dati oslobođenje, kao u slučaju Ađamile. Ađamilino pevanje imena Narayane nije ajnata-sukriti. Zagovornici ajnata-sukriti bi također trebali to smatrati takvim. Da je u pitanju ajnata sukriti rezultat bi došao kasnije.
Baš kao kad je stog sena suv i na njega se nenamerno baci zapaljena šibica, seno će izgorjeti. Zapaljena šibica je poput svarupa siddha bhakti. Ne ovisi o osobi koja ju baca dali će seno goreti ili ne. Ako je to bio ajnata sukriti, tada bi rezultat trebao doći kasnije, a ne odmah.
Pitanje: Hvala, vrlo je jasno. Dopustite mi da ilustriram svoje pitanje primjerom. U 1970-ima sam prodavao stvari za Iskcon na ulici potpuno maskiran. Nije bilo šanse da bilo ko vidi da sam vaišnava. Dakle, ako mi je neko dao novac za knjigu ili tako nešto, zapravo je podržavao vaišnave, ali toga nije bio svestan. Dakle, znamo da se ovo ne može nazvati ajnata sukriti, jer takvo što ne postoji u šhastrama. Hoće li te osobe koje su mi nesvesno dale novac imati dobrobit, poput miša i ptice koji su ubijeni nakon što su učinili neku bhakti, tj. uzdići se u duhovno nebo?
Drugo goruće pitanje je kako mogu dobiti bhakti u poslednjem trenutku života, ako je nisu imali u ostatku.
Odgovor: Razlika između novca datog za knjige i priča u Bhakti-sandarbhi je u tome što su priče ilustracije svarupa siddha bhakti. Drugi je samo čin kupovine knjige. To nije čin devocije od strane kupca. Korist može biti samo to što ima duhovnu knjigu kod kuće.
Što se tiče drugog pitanja, te osobe nisu dobile bhakti direktno, već su imale još jedno rođenje. Na primer, miš je postao kraljica u sledećem životu. Kao kraljica je veoma volela nuditi ghi svetiljke u Višhnuovom hramu, posebno organizirajući sahasradeepu – ceremoniju hiljadu svetiljki – koja je još uvek popularna u južnoindijskim hramovima. Nakon što je napustila telo kraljice, otišla je u Vaikunthu. I u slučaju Ađamile, nakon susreta s Višnudutama otišao je u Haridvar gde se bavio Nama Japom.

***  Članak je izvorno objavljen na glavnom sajtu Điva instituta 2. maja 2011 godine ***