Bhakti

Reč bhakti potiče od korena reči bhaj, što znači pružiti službu.  Ključna osobina bhakti je služba Gospodu, i sastoji se od potpunog predavanja tela, uma i govora. U Bhakti-Sandarbhi, Điva Gosvami dokazuje kroz svoju analizu Šrimad Bhagavatama da se kroz bhakti doživljava Svevišnja stvarnost.

Điva Gosvami objašnjava da Apsolut ima 3 vrste moći naime unutrašnju, spoljašnju (maju) i središnju. Bhakti je unutrašnja moć Gospoda i ona je superiorna u odnosu i na spoljašnju i na središnju. Spoljašnja moć može ispoljiti svoj uticaj na živa bića (đive) ali ne i na unutrašnju moć. Zbog toga je jedini način na koji điva može biti oslobođena maje jeste da je unutrašnja moć osnaži. Delovanje (karma) i znanje (đnana) su oboje produkti materijalne prirode i tako su nesposobni da reše probleme đive. Karma znači praćenje dužnosti propisanih u spisima, koje se mogu obavljati ili sa materijalnim motivima ili nesebično. Đnana znači razvijanje znanja za razumevanje razlike između duhovnosti i materije. Ukoliko se karma izvršava pažljivo ona može rezultirati u nebeskim planetama, gde se uživa sve dokle se povoljna karma ne potroši, posle čega sledi ponovno rađanje.  Tako karma ne može voditi do spoznaje Boga. Zašto onda Vede propisuju karmu? Zato što je to postepeni proces za one sve koji su čvrsto vezani za plodove svog delovanja. Kod onog koje je uključen u karmičko delovamnje ali bez materijalni motiva se razvija odvojenost, i u tom slučaju karma postane korak na putu ka đnani.

Bhakti se nastavlja i posle dostizanja savšenstva

Bhakti mogu vršiti svi ljudi, bilo kad, na bilo kom mestu, i pod bilo kojim uslovima. Upravo to razlikuje bhakti od ostalih procesa poput karme, đnane i joge, koji imaju ograničenja. Bhakti, poput Gospoda, je potpuno nezavisna; i zaista ako neko ima bhakti onda znanje i odvojenost dolaze kao prateći efekti.

Još jedna osobenost bhakti jeste da ona nije samo sredstvo za postizanje cilja, već ste nastavlja i posle dostizanja savršenstva; tako da čak i oslobođene duše vrše predano služenje. Za razliku od đnane i joge, ne odustaje se od predanog služenja po dostizanju savršenstva. Umesto toga se vrši još brižnije i bez ijednog motiva. Bhakti je oslobođenja prepreka, ili apratihata, jer je izvan koncepta materijalnog zadovoljstva i patnje. Za razliku od karme i đnane, bhakti je blažena u toku vršenja, i daje ultimativno blaženstvo.

Bhakti je Gospodova hladini-sakti, ili moć zadovoljstva, jedan aspekt Njegove unutrašnje moći. Upravo ta hladini-sakti, koja se me razlikuje od Njegovog unutrašnjeg bića (svarupa), njom Gospod daje zadovoljstvo živim bićima i Sebi. Tako da zadovoljstvo koje Gospod uživa ne dolazi iz spoljašnjeg izvora nego iz njegove sopstvene svarupe.

Društvo svetih osoba

Điva Gosvami objašnjava da milost Gospoda uglavnom ne dolazi direktnog od Njega. Razlog za to je da Gospod nikad nije u dodiru sa materijalnim patnjama, koje su proizvod guna prakriti. Stoga Njegova milost dolazi kroz medijum usavršenih bića koja su izvan uticaja guna i koja su direktni davaoci Gospodove milosti. Iako su takva usavršena bića iznad meterijalnih patnji, oni se sećaju svojih ranijih patnji koje su doživljavali pre nego što su dobili milost Gospoda.

To nas dovodi do principa da je glavni put koji vodi do predanog služenja društvo svetih osoba koje su dobile milost Gospoda. Sveci su nosioci Gospodove milosti u ovom svetu. U zavisnosti od moći i osećaja saosećanja određenog sveca osoba može steći bhakti putem druženja sa njim. Ali i ovakav put je proces.  Prvo se stiče ukus za objekat i proces predanog služenja putem druženja sa svetom osobom. Usled toga dolazi do porasta sradhe, ili vere, koji je pripremna faza za bhakti. Jednom kada neko ima sradhu, on prihvata učitelja kroz formalnu inicijaciju i dobija mantru.

Tri kategorije bhakti

Učitelj Điva Gosvamija, Rupa Gosvami, je podelio bhakti u tri kategorije : sadhana, bhava i prema. Sadhana-bhakti je ona  koja se ostvaruje funkcijom čula. Ona je predano služenje u praksi i ona je sredstvo za dostizanje bhava-bhakti. Ali sadhana-bhakti nije sredstvo u običajenom značenju te reči. Uopšteno sadhana se odnosi na praktikovanje koje se sprovodi da bi se postigao određeni cilj, koji je poznat kao sadhya. U ovom uopštenom smislu sadhana je samo uzrok koji podstiče stvaranje do tad nepostojeće sadhya, i jednom kada se postigne sadhya, sadhana koja je poslužila da se ona dostigne postaje nepotrebna. Bhakti nije sadhana ili sadhya na taj način. Bhakti je večna i ne stvara se kombinacijom sastojaka. Sadhana-bhakti kvalifikuje kandidata da bi se bhava mogla manifestovati. Bhakti, manifestovana u obliku unutrašnjih emocija, se naziva bhava-bhakti a kada sazre u osećanja ljubavi, onda se zove prema-bhakti, ili predano služenje iz ljubavi.

Sadhana-bhakti se deli u dve vrste: vaidhi i raganuga. Aktivnosti predanost služenja koje su inspirisane jedino primenom zapovesti iz spisase nazivaju vaidhi-bhakti. U njima ne postoji raga, ili spontana privrženost.

Postoje šezdeset četiri ange, ili grana vaidhi bhakti koje je opisao Rupa Gosvami. Od svih njih, ovih pet se smatra najmoćnijim: (1) druženje sa svetim osobama, (2) pevanje Gospodovog imena, (3) slušanje recitovanja Šrimad-Bhagavatama, (4) boravljenje u svetoj zemlji Mathuri i (5) služenje božanstva sa privrženošću. Čak i mali kontakt sa nekim od navedenih može nam dati bhava-bhakti. Ove grane vaidhi-bhakti angažuju telo, um i čula u službi Gospoda i veoma su efektivne u uzdizanju pojavljanja bhava-bhakti.

Drugi deo sadhana-bhakti se zove raganuga, što znači praćenje raspoloženje i privrženosti Gospodovih večnih pratilaca, poznatih pod imenom ragatmikas. Ragatmikas ima spontanu ragu, ili duboku apsorpciju u Gospoda manifestovanu iz ljubavi. Po dolasku u kontakt sa ragatmikasima, kao naprimer slušanjem o njima, pristalica može razviti čežnju da služi Gospoda da isti način kao i oni. Kada nekog čežnja podstakne da se uključi u predano služenje  , bez obzira na propise spisa, to se naziva raganuga-sadhana. Raganuga prati prirodne i duboke sentimente pristalice i tako je nezavisna od svih spoljašnjih pravila.

Vaidhi-sadhana-bhakti, sa druge strane, zavisi od propisa u spisima i ne znači da se vrši sa ljubavlju. Razlika između ova dva praktikovanja je kao razlika između majke i služavke koja se brine o bebi. Majka ima unutrašnju privrženost svojoj bebi i brine se o njoj iz svoje prirodne privlačnosti, dok služavka nema takvu privrženost. Ona prost prati pravila koja joj je dao poslodavac. Ovo ne znači da su raganuga bhakte protivne pravilima iz spisa. Ova pravila su važna za sve koji nemaju prirodne inklinacije ka predanom služenju. Raganuga bhakti ona ne trebaju jer ima prirodnu, spontanu sklonost da se ponaša povoljno prema svemu vezanom za Gospoda, i da se suzdrži svega nepovoljnog.

Zrelo stanje sadhana-bhakti se zove bhava-bhakti. Bhava je svanuće preme, ili ljubavi, i ona je savršeno stanje bhakti. Ona je čisto i unutrašnje osećanje koje smekšava srce prema Gospodu.

Isključiva privrženost Gospodu

Treće i najviše stanje bhakti se naziva prema-bhakti. Ono nastaje kada se bhava intenzivira i postane sažeta. Prema daje isključivu privrženost Svevišnjem. Ona može da se razvije i iz vaidhi kao i iz raganuga-sadhana-bhakti.

Priti, ili predana voljenje Gospoda, je najveća manifestacija bhakti, i zato se smatra za summum bonum života. U stanju priti nema ni trunke želje za ličnom nagradom. Ljubav bhakte i njegovo predavanje dolazi na nivo na kome se on/ona potpuno zaboranja dok se identifikuje sa voljenim Gospodom.

Predmeti imaju tendenciju da idu prema svom izvoru, kao što voda teče ka okeanu. Ako upalite sveću, plamen uvek ide na gore, prema suncu, kao što i vazduh uvek ide ka nebu. Međutim ako bacite predmet u atmosferu on se vrati nazad na zemlju. I biće miran u trenutku kada dostigne svoj izvor, zemlju.

Slično tome bhakti se može uporediti sa rekom u toku kišne sezone, kada pokazuje intezivnu moć da bi dostigla do svog cilja. Jednom kada osoba shvati svoj identitet, njen um hrli ka Gospodu. Kako je bhakti svarupa-sakti Gospoda, duša je prirodno privučena Svevišnjem. Gospod je izvor svih živih bića, i njihova prirodna pozicija je da budu zajedno sa njim.

  • Satyanarayana Dasa

    Satyanarayana Dasa
  • Daily Bhakti Byte

    To be successful materially one needs to have faith in oneself. To be peaceful one must have faith in God. To be free of material conditioning one should have faith in shastra.

    — Babaji Satyanarayana Dasa
  • Videos with Bababji

  • Payment

  • Subscribe

  • Article Archive

  • Chronological Archive

© 2017 JIVA.ORG. All rights reserved.